Faint.

.

03.08.2017.

blebetanje

ušli smo u onu fazu godine kada je vrućina sve što te kontrolira i sve čemu se moliš svakog dana kada otvoriš oči. osjetim kako mi u glavi vrije i tako jasno vidim oblak dima što se pomija iza mojih obraza. kapljice znoja se kotrljaju preko svake kosti mojih ledja, putuju u tajne procjepe moje ljetne haljine, sve do mračnih oblutaka koje si samo ti imao priliku dodirnuti i osjetiti. pokušavam udisati do nutrine svog bitka ali teško je. zrak mi struji kroz šašavu rupicu među zubima, onu što je potajno mrzim i neodvojivo osjećam kao svoju. posmatram komadiće kože, modrinu vena što se rugaju, ono mjesto na mom zglobu sa dvije tanke linijice što se ukrštaju i vječno nestaju u jedno. čujem pucketanje vrata dok uvijam glavu naprijed-nazad, od jednog tmurnog čoška sobe do onog ne tako usamljenog. stopalima dodirujem hladni parket, grebem, zamišljam kako me vuče u svoje pukotine, onako nespretno razvučene u svojoj nesavršenosti. osjećam kao da sam opijena mirišljavim travama no jasno znam da je kafa jedina magija što kola mojim tijelom sada. tako jasno vidim svaku tačkicu na zidu, svaki lepet krila nekih ptica vani, grebanje mojih zuba pod jezikom. misli mi lete ovom sobom, udišem je. miriše na sve naše svađe i suze moje majke, vrisak mog brata i odzvanjanje smijeha dok gledamo omiljenu seriju svih tih kišnih večeri, miriše na palačinke i omiljeni džem subotnjeg jutra, moju zagorenu kafu i neuspješan ručak, svaki moj strah i uzbuđenje. sama sam ali osjećam duhove. sjećam se svake osobe što je sjedila u ovoj sobi, vidim njihova lica, sjede pored mene. sjećam se svakog zvuka što je tresao ovih par slika na našim inače praznim bijelim zidovima. smjenjuju se kao ubrzani snimak, osjetim svaki alkohol što je parao naše obraze u godinama iza nas. svaku ljubav što je obilježila čoškove i one nespretne poljupce pod višnjinim drvetom. sve je moje tu. samo mene nema. i ova će sezona proći i ja ću napustiti svoj dom, po drugi put. vratiću se mojim praznim zidovima, sobe koja ne pamti ništa više osim moje samoće i svakog straha od nepoznatog. u toj sobi ja osjetim sve što gubim, svaki put kad sjednem na autobus i otkotrljam se dalje, ka svojoj budućnosti. budućnosti što je moja jedina sadašnjost. ta osamljena, tiha ja što čezne sa daljinom a plače za domom. umorna ja, što se boji svega što ostavlja a onda pati jer i to sada eto, prolazi bez nje. i tako, dok sjedim u ovoj sobi okružena vlastitim odrastanjem i svojim nevinim krhkim tijelom,shvaćam da ne razumijem mnogo toga. sebe ponajmanje. to uvjerenje zbunjuje ali i opušta. samo je jedna vjetrenjača uz mene, a dobro poznajem njenu suštinu. ostane smiraj sa tom mišlju. sve je dobro.

06.06.2017.

06.06. ljubljana. bilo je 08:50h.

Pišem a ruke mi se tresu, pišem a trnci plešu mojom kožom, čudna struja mi pada mišiče, grče si trzaju, ko sam ja uopšte. Pišem jer je to jedino što sada znam, jedino što mogu i sve što mi treba je praznina na koju mogu prosuti sav ovaj nered koji si ti uzrokovao. Ti koji sada hodaš ulicama slobodno, jer sam te ja pustila da odeš, jer sam ja bila toliko slaba da nisam znala vikati i nisam znala vrištati. Moj glas je umro, tek se jebeni uzdah otkrtrljao sa usana i jedino što sam umijela i jedino što sam znala je trčati. A čak ni to nisam mogla dobro izvesti, moje su se noge smotano pokretale, struja ih je neka nosila, brzo pa polako, tresem se i plačem, tresem se i plačem, tresem se.
Čista panika.
Još uvijek se tresem. Čini mi se da nikad neću prestati. Mjesto na mome tijelu, gdje me tvoja ruka napala, pulsira i bol se širi. Gledam kako se crvenilo razliva, gadi mi se da ne mogu ni da se šalim da su to rubini. Crvenilo koje će do sutra već biti modro i jasno me označiti za tvoju žrtvu.
Moje misli lutaju, klepeću mi po mozgu, kako si mogla biti tako sebična, pizda, kako si tako jebeno slaba i kako si samo pobjegla? Morala sam vrištati i morala sam urlati.. i morala sam. Šta sam sve morala. A bila je samo jedna stvar za koju si se ti morao postarati. Jedna je stvar koju si ti morao. Izaći na ulicu i mirno doći do svog odredišta. Jedino što s ti morao je biti human. Biti stvorenje koje jesi a ne životinja. No nisi to uradio.
Sada tako, ja trebam da živim sa hiljadu i jednim 'morala sam'. Trebam si oprosititi nedostatak hrabrosti, nedostatak snage. Trebam si oprostiti jer me strah obuzeo prvi prije nego je adrenalin mogao da me ponese. A tako bih željela da jeste. Da me samo ponio dovoljno jako, da je odbio svaku misao straha i da sam udarala, udarala, udarala do neizmoglosti, da sam mogla udariti svaku tvoju drogu, svaku tvoju ludost, svaku tvoju maniju. Željela bih da me adrenalin vodio toliko jako da sad ti ležiš na nekom krevetu i moliš Boga za oprost. Moliš mene za oprost. Boga tu nije bilo. Nije ga bilo da ti šapne čarobne riječi milosti, da te usmjeri kako treba. Bog nije bio tu da zaštiti moju nevinost, da zaštiti moju lomljivu kožu, blijedu, nejaku, staru tek napunjenih devetnaest godina. Od tebe sam Bože za rođendan dobila udarac, od tebe sam primila suze i nemir.
Prošla je djevojka kraj mene. Dok sam bjezžala, ona je išla tebi u susret. I sve je u meni vrištalo, nemoj, stani, čekaj. Ali te riječi nisu izašle i ona je prošla. Par sekundi poslije se vratila k meni. Nije ju stigao. Nije ju uspio napasti svojim porazima. Dobro je. Sigurna je. No, ja ću se sjećati tih par sekundi svaki dan i ko zna kada ću si uspijeti oprostiti taj muk. Nesposobna. Beskorisna.
Kao što si se ti ponio kao životinja i ja sam. Bila sam ranjeno lane koje je samo znalo bježati. A stvar je u tome što lane već stignu velike zvijerke. Onda to lane ostane samo vreća kostiju na vrućem danu. Vreća kostiju. Meso su sažvakali, sve su oteli, raskomodali.
Pojeo si me. Ugušio.

25.05.2016.

mjesec

Proces promjene. Brisem stari program, skidam novi, cekam da proradi u potpunosti, da me oslobodi starih navika, osjecaja i nadanja. Moram sacekati da izmjena u potpunosti zavrsi. Nije bit u nesavrsenostima stare ja. Ne zelim reci da nije valjala. Stvar je u tome da me sedmica dijeli od osamnaestog rodjendana, zavrsila sam srednju skolu. Poceo je period koji je obiljezen slobodom, srecom, nadom i strahom. Moram izmijeniti kod da bih bila spremna za sve sto dolazi. A sta dolazi? Ne znam a ni ne moram znati. I to je tajna i to je ljepota ovoga sada, ovoga ovdje, ovo sam cekala i sada je tu. Imam izbor. Mozda prvi put u potpunosti slobodna, mogu sama sve birati. Da nesto zelim ili ne zelim. Zelim se boriti. Imam taj cudan osjecaj, neki polet koji me hrani i zelim skakati sve vrijeme, vristati, smijati se. Cudno je ali zelim odbaciti sve staro. Da li je to normalno? Kao da sada imam snagu da kazem 'ne' za svaki put kada to nisam ucinila, da se oprostim od svih ljudi kojima sam davno zeljela reci 'cao', da procitam sve knjige za koje nisam imala vremena, cujem svu muziku koju nisam mogla ranije. I malo me gusi ovaj limbo prostor. Jer, prividno sve je isto, isti grad, isti kafici, isti prijatelji, isti petak, ista subota, nedelja. A ja necu to vise. Odmah zelim letjeti. Dosadno je ako je stalno jednako. Nije li to i svrha svega? Kruziti po nekoj, nesavrsenoj, krivoj putanji dok se put brise iza tebe, jer nece ti trebati opet, prosla si ga, znas ga, reci mu hvala i oprosti se.


Stariji postovi