Faint.

.

06.06.2017.

06.06. ljubljana. bilo je 08:50h.

Pišem a ruke mi se tresu, pišem a trnci plešu mojom kožom, čudna struja mi pada mišiče, grče si trzaju, ko sam ja uopšte. Pišem jer je to jedino što sada znam, jedino što mogu i sve što mi treba je praznina na koju mogu prosuti sav ovaj nered koji si ti uzrokovao. Ti koji sada hodaš ulicama slobodno, jer sam te ja pustila da odeš, jer sam ja bila toliko slaba da nisam znala vikati i nisam znala vrištati. Moj glas je umro, tek se jebeni uzdah otkrtrljao sa usana i jedino što sam umijela i jedino što sam znala je trčati. A čak ni to nisam mogla dobro izvesti, moje su se noge smotano pokretale, struja ih je neka nosila, brzo pa polako, tresem se i plačem, tresem se i plačem, tresem se.
Čista panika.
Još uvijek se tresem. Čini mi se da nikad neću prestati. Mjesto na mome tijelu, gdje me tvoja ruka napala, pulsira i bol se širi. Gledam kako se crvenilo razliva, gadi mi se da ne mogu ni da se šalim da su to rubini. Crvenilo koje će do sutra već biti modro i jasno me označiti za tvoju žrtvu.
Moje misli lutaju, klepeću mi po mozgu, kako si mogla biti tako sebična, pizda, kako si tako jebeno slaba i kako si samo pobjegla? Morala sam vrištati i morala sam urlati.. i morala sam. Šta sam sve morala. A bila je samo jedna stvar za koju si se ti morao postarati. Jedna je stvar koju si ti morao. Izaći na ulicu i mirno doći do svog odredišta. Jedino što s ti morao je biti human. Biti stvorenje koje jesi a ne životinja. No nisi to uradio.
Sada tako, ja trebam da živim sa hiljadu i jednim 'morala sam'. Trebam si oprosititi nedostatak hrabrosti, nedostatak snage. Trebam si oprostiti jer me strah obuzeo prvi prije nego je adrenalin mogao da me ponese. A tako bih željela da jeste. Da me samo ponio dovoljno jako, da je odbio svaku misao straha i da sam udarala, udarala, udarala do neizmoglosti, da sam mogla udariti svaku tvoju drogu, svaku tvoju ludost, svaku tvoju maniju. Željela bih da me adrenalin vodio toliko jako da sad ti ležiš na nekom krevetu i moliš Boga za oprost. Moliš mene za oprost. Boga tu nije bilo. Nije ga bilo da ti šapne čarobne riječi milosti, da te usmjeri kako treba. Bog nije bio tu da zaštiti moju nevinost, da zaštiti moju lomljivu kožu, blijedu, nejaku, staru tek napunjenih devetnaest godina. Od tebe sam Bože za rođendan dobila udarac, od tebe sam primila suze i nemir.
Prošla je djevojka kraj mene. Dok sam bjezžala, ona je išla tebi u susret. I sve je u meni vrištalo, nemoj, stani, čekaj. Ali te riječi nisu izašle i ona je prošla. Par sekundi poslije se vratila k meni. Nije ju stigao. Nije ju uspio napasti svojim porazima. Dobro je. Sigurna je. No, ja ću se sjećati tih par sekundi svaki dan i ko zna kada ću si uspijeti oprostiti taj muk. Nesposobna. Beskorisna.
Kao što si se ti ponio kao životinja i ja sam. Bila sam ranjeno lane koje je samo znalo bježati. A stvar je u tome što lane već stignu velike zvijerke. Onda to lane ostane samo vreća kostiju na vrućem danu. Vreća kostiju. Meso su sažvakali, sve su oteli, raskomodali.
Pojeo si me. Ugušio.

25.05.2016.

mjesec

Proces promjene. Brisem stari program, skidam novi, cekam da proradi u potpunosti, da me oslobodi starih navika, osjecaja i nadanja. Moram sacekati da izmjena u potpunosti zavrsi. Nije bit u nesavrsenostima stare ja. Ne zelim reci da nije valjala. Stvar je u tome da me sedmica dijeli od osamnaestog rodjendana, zavrsila sam srednju skolu. Poceo je period koji je obiljezen slobodom, srecom, nadom i strahom. Moram izmijeniti kod da bih bila spremna za sve sto dolazi. A sta dolazi? Ne znam a ni ne moram znati. I to je tajna i to je ljepota ovoga sada, ovoga ovdje, ovo sam cekala i sada je tu. Imam izbor. Mozda prvi put u potpunosti slobodna, mogu sama sve birati. Da nesto zelim ili ne zelim. Zelim se boriti. Imam taj cudan osjecaj, neki polet koji me hrani i zelim skakati sve vrijeme, vristati, smijati se. Cudno je ali zelim odbaciti sve staro. Da li je to normalno? Kao da sada imam snagu da kazem 'ne' za svaki put kada to nisam ucinila, da se oprostim od svih ljudi kojima sam davno zeljela reci 'cao', da procitam sve knjige za koje nisam imala vremena, cujem svu muziku koju nisam mogla ranije. I malo me gusi ovaj limbo prostor. Jer, prividno sve je isto, isti grad, isti kafici, isti prijatelji, isti petak, ista subota, nedelja. A ja necu to vise. Odmah zelim letjeti. Dosadno je ako je stalno jednako. Nije li to i svrha svega? Kruziti po nekoj, nesavrsenoj, krivoj putanji dok se put brise iza tebe, jer nece ti trebati opet, prosla si ga, znas ga, reci mu hvala i oprosti se.

01.02.2016.

istina

Problem kada se spetljas ( na bilo koji nacin, shvacanje ove rijeci ostavljam vama) sa umjetnikom, ma kakav on bio, je u tome sto taj umjetnik treba muzu. A ta muza, neces uvijek biti ti. Mozda i hoces, uz par drugih hurija jednako zanimljivih, odvec formiranih slobodih djevojaka, koje sigurno citaju klasike francuske knjizevnosti, u toku su traganja za izgubljenim vremenom i landaraju kroz zivot sa smislom za uzivanje u muzici ranog 20st. Ono tvoje uzbudjeno lice i neprekidan osmijeh, sva polaskana i zaintrigirana tim slozenim jezickim strukturama ce uskoro zamjeniti zbunjeni poker face i pomalo ogorceno 'sta, sada a' Nije da si ti problem. A nije ni on. Sve je suvise jednostvano i veoma jasno. Shvatices da osjecas odredjenu bliskost sa slijedecom muzom i mozda ces se pitati jesu li i njeni oblaci divni i jel' i ona lijepo zbori. Shvatices, da ti je gotovo nalik, njene lokne su slicne tvojima a i taj osmijeh, bas taj posebni osmijeh. Taj osmijeh //zbog// njega. Na kraju shvacas da zapravo nemas razloga kriviti ga, jer , hej, pa on ti i nije nikada pokazao nista vise od pukog laskanja, onih sitnih slatkoca u suncanim jutrima, nije se trudio cuti tvoje misljenje koliko ga je zanimala vlastita strast za ista pitanja. On nije los. Markantan je, zanimljiv, ima divan glas, lak korak, onu sposobnost da iznese najblesaviju odjevnu kombinaciju i mozda precestu upotrebu hashtagova. On je slobodan i voli sebe, svoje vrijeme. A mozda je i na tren volio i tebe. Ne citavu tebe, naravno, nikada se nije dovoljno zanimao da otkrije sta te jos ispunjava i definira, on te na koncu i ne poznaju. Ali sigurno je volio tvoje osmijehe, kako si otrkivala osjecaje, sva nevina i mlada. Volio je tvoju slobodu jer je znao da nece narusiti njegovu. Tvoj mir je bio i njegov a da se nikada nisu ni sastali. I to je ono sto ti najvise fali kod njega. Ono sto zelis od bilo kojeg poznanika, druga. Ono na cemu si najvise i zahvalna. Na kraju shvacas, da si u takvom odnosu, umjetnik bas ti. Jer na kraju svega, nije ti dovoljno biti muza. Ti ces kreirati vlastite. I onda cete zajedno dijeliti svoju slobodu. * Ali tek onoliko koliko ti to zapravo zelis. Sto je veoma malo, kada bolje razmislis.


Stariji postovi