06.06. ljubljana. bilo je 08:50h.

Pišem a ruke mi se tresu, pišem a trnci plešu mojom kožom, čudna struja mi pada mišiče, grče si trzaju, ko sam ja uopšte. Pišem jer je to jedino što sada znam, jedino što mogu i sve što mi treba je praznina na koju mogu prosuti sav ovaj nered koji si ti uzrokovao. Ti koji sada hodaš ulicama slobodno, jer sam te ja pustila da odeš, jer sam ja bila toliko slaba da nisam znala vikati i nisam znala vrištati. Moj glas je umro, tek se jebeni uzdah otkrtrljao sa usana i jedino što sam umijela i jedino što sam znala je trčati. A čak ni to nisam mogla dobro izvesti, moje su se noge smotano pokretale, struja ih je neka nosila, brzo pa polako, tresem se i plačem, tresem se i plačem, tresem se.
Čista panika.
Još uvijek se tresem. Čini mi se da nikad neću prestati. Mjesto na mome tijelu, gdje me tvoja ruka napala, pulsira i bol se širi. Gledam kako se crvenilo razliva, gadi mi se da ne mogu ni da se šalim da su to rubini. Crvenilo koje će do sutra već biti modro i jasno me označiti za tvoju žrtvu.
Moje misli lutaju, klepeću mi po mozgu, kako si mogla biti tako sebična, pizda, kako si tako jebeno slaba i kako si samo pobjegla?
Morala sam vrištati i morala sam urlati.. i morala sam. Šta sam sve morala. A bila je samo jedna stvar za koju si se ti morao postarati. Jedna je stvar koju si ti morao. Izaći na ulicu i mirno doći do svog odredišta. Jedino što s ti morao je biti human. Biti stvorenje koje jesi a ne životinja. No nisi to uradio.
Sada tako, ja trebam da živim sa hiljadu i jednim ‘morala sam’. Trebam si oprosititi nedostatak hrabrosti, nedostatak snage. Trebam si oprostiti jer me strah obuzeo prvi prije nego je adrenalin mogao da me ponese. A tako bih željela da jeste. Da me samo ponio dovoljno jako, da je odbio svaku misao straha i da sam udarala, udarala, udarala do neizmoglosti, da sam mogla udariti svaku tvoju drogu, svaku tvoju ludost, svaku tvoju maniju. Željela bih da me adrenalin vodio toliko jako da sad ti ležiš na nekom krevetu i moliš Boga za oprost. Moliš mene za oprost. Boga tu nije bilo. Nije ga bilo da ti šapne čarobne riječi milosti, da te usmjeri kako treba. Bog nije bio tu da zaštiti moju nevinost, da zaštiti moju lomljivu kožu, blijedu, nejaku, staru tek napunjenih devetnaest godina. Od tebe sam Bože za rođendan dobila udarac, od tebe sam primila suze i nemir.
Prošla je djevojka kraj mene. Dok sam bjezžala, ona je išla tebi u susret. I sve je u meni vrištalo, nemoj, stani, čekaj. Ali te riječi nisu izašle i ona je prošla. Par sekundi poslije se vratila k meni. Nije ju stigao. Nije ju uspio napasti svojim porazima. Dobro je. Sigurna je.
No, ja ću se sjećati tih par sekundi svaki dan i ko zna kada ću si uspijeti oprostiti taj muk. Nesposobna. Beskorisna.
Kao što si se ti ponio kao životinja i ja sam. Bila sam ranjeno lane koje je samo znalo bježati. A stvar je u tome što lane već stignu velike zvijerke. Onda to lane ostane samo vreća kostiju na vrućem danu. Vreća kostiju. Meso su sažvakali, sve su oteli, raskomodali.
Pojeo si me. Ugušio.

Komentariši